Programi Unije odnose se na financijske instrumente (fondove) koji su dostupni zemljama članicama u svrhu financiranja projekata u različitim sektorima, tj. financiranju suradnje između članica u provedbi različitih (EU) politika. Programi Unije poznatiji su pod nazivom Programi Zajednice jer se njihovo korištenje dugo vremena podvlačilo pod istim nazivom (do Lisabonskog ugovora 2009).
Nadalje, termin Programi Unije ne odnosi se na objedinjeni skup financijskih instrumenata jednog programa s nekoliko komponenti već na niz različitih programa, pod različitom nadležnošću Općih uprava Europske Komisije financiranih iz jedinstvenog izvora (slično kao i IPA program koji je podijeljen na nekoliko komponenti ili naziv Strukturni fondovi koji u sebi uključuje nekoliko različitih financijskih instrumenata).
Programi su namijenjeni članicama EU (financiraju se iz općeg proračuna EU) ali su se s vremenom pokazali kao dobri instrumenti pripreme budućih članica (ili trećih zemalja) u pojedinim sektorima (mahom je takvo mišljenje usvojeno posredstvom lošeg iskorištavanja programa od strane novih članica koje nisu imale kapacitete – financijske, apsorpcijske i administrativne – za aktivno sudjelovanje u istima). Kao i svi drugi programi, programi Unije imaju svoje pravilnosti i sustav pripreme/provedbe te se otvaranje određenih programa kandidatkinjama pokazalo kao vrijedno razdoblje u kojem su zemlje mogle „učiti“ korištenje istih.
Njihova glavna karakteristika jest da su podijeljeni isključivo prema sektorima (prate sektorske politike EU) pa samim time omogućuju i lakše traženje financiranja od strane korisnika – npr. program Kultura financira različite projekte u domeni kulture, 7 okvirni program za istraživanje i razvoj financira međunarodne projekte u domeni znanosti, istraživanja i inovacija na prostoru EU, MarcoPolo u području transporta, Poduzetništvo i inovacije na razini EU podupire se kroz program CIP EIP, itd.
Hrvatska (od 2004) sudjeluje u odabranim programima Unije, uglavnom onim za koje je Vlada RH uočila opravdanost i nužnost te potpisala Memorandum o razumijevanju/Okvirni sporazum (svojevrsni ugovor između EU i RH za sudjelovanje u programu).
Selektivna politika ulaska u samo neke programe opravdana je sa financijskog stajališta imajući u vidu da se za sudjelovanje u svakom pojedinom programu zemlja mora uplatiti godišnju članarinu (primjer – za sudjelovanje u 7 Okvirnom programu Hrvatska je uplatila 17,4 mil EUR) te je nužno imati „apsorpcijski“ kapacitet za povlačenje tog iznosa kroz sudjelovanje hrvatskih subjekata. Osim financijskih restrikcija, za neke od programa nužno je osnovati i prema pravilima Europske komisije akreditirati za rad posebne agencije, zadovoljiti određene administrativne uvjete, neki od programa zahtijevaju da nacionalni zakoni i propisi budu usklađeni s pravnom stečevinom Europske zajednice i sl.
[wpfilebase tag=file id=8 tpl=simple /]
