Što svaki projekt mora imati? (dio 2)
Ocjenjivanje projektne ideje malo je složenije (bodovno i pristupom) od ocjenjivanja prijavitelja (Što svaki projekt mora imati? (dio 1)) .
Iako smo o kriterijima za ocjenjivanje koncepata projekata u IPA natječajima pisali u PJR Educi br. 6, u nastavku teksta želja nam je malo dublje zaći u pojedina poglavlja predloženih obrazaca projektnih prijedloga, tj. samih projekata.
Projektna ideja uvijek se ocjenjuje u odnosu na relevantnost projektnog prijedloga naspram cilja natječaja – tj. koliko dobro predloženi projekt adresira probleme koji se žele riješiti (situaciju koja se želi poboljšati) te koliko je dobro „pogođena“ ciljna skupina. Poglavlje relevantnosti projektnih prijedloga obraditi ćemo u narednom broju Educe, te se stoga nećemo dublje upuštati u razradu iste u ovom članku.
Bitan element projektnog prijedloga vrlo često je partnerstvo pravnih/fizičkih subjekata koji sudjeluju u projektnom prijedlogu. Partnerstvo je kriterij koji je značajnije naglašen kod programa Unije nego li je to slučaj kod IPA-e (broj i „širina“ partnera u prijedlogu) jer programi Unije često traže međunarodne konzorcije sastavljene od nekoliko različitih predstavnika zemalja i subjekata. „Širina“ partnerstva bitna je u odnosu na diseminaciju rezultata projekta, doseg koji projekt može postići ali je ujedno i primjer prijenosa najbolje prakse. Značajan je element u programima Unije u kojima se problemi identificirani u natječaju (mahom sektorski) nastoje riješiti na razini Europe, a ne samo na razini određene zemlje članice i/ili regije koja predlaže projekt.
Takvim pristupom Europska komisija omogućila je diseminaciju najboljih rješenja u nekoliko zemalja istovremeno, primoravajući prijavitelje da problem ne sagledavaju isključivo sa svog (sektorskog) stajališta (npr. FP7 natječaji zahtijevaju blisku suradnju istraživačko-znanstvenih institucija i gospodarskih subjekata kako bi se problemu moglo pristupiti sa šireg stajališta) i isključivo unutar „klime“ jedne zemlje (međunarodna dimenzija problema i predloženog projektnog rješenja).
U IPA projektnim prijedlozima često su na žalost partnerstva posljedica zahtjeva natječaja, ne nužno i šireg razmatranja sektorskih problema. Posljedično, konzorciji nisu uvijek složeni na principu zajedničkog razumijevanja problema i koristi koji proizlaze iz projektnih aktivnosti, već su složena na „ad-hoc“ pristupu. Nije rijetkost da se loša kvaliteta partnerstva ogleda i kroz projektni prijedlog gdje je evidentna površna ili sporadična uloga partnera iz koje je vidljivo da je isti posljedica natječajnih uvjeta, ne stvarnog, ozbiljnog pristupa partnera u projektu.
Konzistentnost i opravdanost aktivnosti, outputa i rezultata, zajedno sa (izabranim) pristupom problemu (i opravdanosti projektnih partnera) bitan je element projektnog prijedloga. Predložene aktivnosti trebaju biti potrebne kako bi se ostvario cilj projekta, ali i dostatne (ne bi trebalo biti ni viška ni manjka aktivnosti). Iako je ovo naizgled najlakše poglavlje za prijavitelja (jer kreće upravo od projektne ideje), dobra metodologija razmjerno je zahtjevna. Uz osnovnu ideju i skup aktivnosti koje nas trebaju voditi ka cilju – za dobar projektni prijedlog – poželjno je uključiti niz podaktivnosti koje anuliraju identificirane rizike (npr. dodatne aktivnosti koje će motivirati ciljnu skupinu da se odazove na pohađanje edukacije) i omogućiti jači doseg projektnih rezultata (slično kao i partnerstvo). Prijavitelji su skloni projektnu ideju (u fazi prijave) zamisliti u idealnim uvjetima, takvu je opisati u prijedlogu i proračunski definirati.
Identifikacija rizika koji se vežu uz predložene aktivnosti bitan su element projektnog prijedloga jer dokazuje sustavan, promišljen pristup prijavitelja projektnom definiranju i okolnostima u kojima bi se projekt proveo. Kao i kod metodologije, manjak identificiranih rizika neće poboljšati ocjenu projekta, već naprotiv – pokazati će da je prijavitelj krenuo od idealne situacije. Naravno da postoje projekti koje imaju minimalni rizik za provedbu, ali je nemoguće definirati projekt koji ne veže apsolutno ni jedan potencijalni rizik uz provedbu svojih aktivnosti.
Održivost projektne ideje značajan je element projektnog prijedloga – upravo iz činjenice da se strukturni, policy problemi ne mogu se riješiti jednokratnom akcijom već sustavnim pristupom problemu i sa nizom malih koraka (odatle i opći cilj koji se treba definirati u projektnom prijedlogu – cilj koji samostalno prijavitelj neće uspjeti riješiti ali će doprinijeti njegovom rješavanju). U slučaju da projekt nema održivost (ili radije „projektni duh“), projektni prijedlog neće se smatrati dobrim te je upitno njegovo financiranje.
[wpfilebase tag=file id=17 tpl=simple /]
