Na samom početku planiranja projekta svaki potencijalni prijavitelj za sredstva EU trebao bi, umjesto nepromišljenog i nesustavnog ulaska u projekt gdje se nada najboljem, istražiti moguće negativne i pozitivne rezultate projekta prije ulaganja previše vremena i novca u isti.
Sam početak ovog procesa je analiza mogućnosti da se projekt dovrši uspješno. Kako bi se projekt uspješno dovršio potrebno je sagledati stupanj njegove izvedivosti, odnosno, potrebno je objektivno i racionalno odrediti prednosti i slabosti trenutnog stanja prije početka projekta te mogućnosti i prijetnje stanja nakon njegova dovršetka.
S obzirom da je izvedivost zapravo kombinacija nekolicine faktora poput rješivosti, provedivosti, valjanosti, fleksibilnosti te učinkovitosti i isplativosti, pitanje koje bi si trebao postaviti svaki potencijalni prijavitelj na sredstva Europske unije je kako postići da su svi naveden faktori uključeni, odnosno kako postići da je projekt izvediv.
Prva stepenica u dostizanju izvedivosti projekta je izrada analize rizika koji se pojavljuju pri pripremi odnosno provedbi projekta. Procjena rizika (eng. risk assessment) je dio većeg procesa kojeg nazivamo upravljanje rizikom (eng. risk management). Sama analiza rizika je proces prepoznavanja, razvrstavanja i vrednovanja rizika. Jednom kada smo prepoznali sve rizike koji se vežu uz projekt potrebno ih je razvrstati u vremenske kategorije odnosno treba odrediti da li je to rizik koji utječe na početak projekta ili je to rizik koji će se pojaviti tek prilikom provođenja projekta. Nakon što smo odredili vremensku dimenziju rizika iste treba i vrednovati.
Prema Europskoj komisiji, rizici se mogu podijeliti na visoke, srednje i niske (eng. high, medium, low). Visoki rizici imaju veliku vjerojatnost pojave i značajan učinak na projekt. Srednji rizici imaju umjerenu vjerojatnost pojave i srednji učinak na projekt, dok niski rizici imaju vrlo malu vjerojatnost pojave i prihvatljiv, odnosno, zanemariv učinak na projekt. Ukoliko je rizik vrlo visok te ne postoje adekvatna rješenja za njegovo umanjenje, ponekad je poželjno odustati od projekta ili ga preoblikovati. Upravljanje srednjim rizicima je najčešće moguće te ih je važno stalno pratiti, dok se niski rizici općenito mogu prihvatiti.
Uzmimo jedan primjer. Recimo da želimo prijaviti projekt izgradnje nove zgrade Centra za prevenciju ovisnosti. Neki od rizika koji bi se mogli vezati uz taj projekt su: neriješenost imovinsko-pravnih odnosa, kašnjenje u ishođenju građevinske dozvole, lokalno stanovništvo je protiv uspostavljanja Centra, potpisivanje ugovora pada u zimsko razdoblje pa radovi ne mogu započeti odmah, broj ljudi zaposlenih za rad na projektu je nedostatan. Prva dva rizika predstavljaju rizike koji bi se mogli pojaviti prije početka provedbe projekta te su ocijenjeni kao visoki, jer je vrlo vjerojatno da će nastati te imaju velik utjecaj na projekt. Ukoliko se ovi rizici ne umanje, odnosno, ukoliko se s njima ne upravlja, lako je moguće da projekt ne bude izvediv, odnosno bez njihovog rješavanja treba odgoditi projekt
Jednom kada smo prepoznali rizike te odredili je li moguće nastaviti s projektom, dolazimo do druge stepenice u određivanju izvedivosti. Pri ovom koraku moramo se zapitati što je to što točno želimo napraviti i da li za to imamo kapacitet (bilo ljudski, tehnički ili financijski).
U primjeru, ako bismo se željeli prijaviti kao izvođač koji će provesti projekt izgradnje nove zgrade Centra za prevenciju ovisnosti, morali bismo imati dostatan ljudski kapacitet u smislu inženjera, voditelja gradilišta i slično; morali bismo imati dostatno znanje za izgradnju koje bismo dokazali prethodno dobro obavljenim projektima i morali bismo biti na „zdravim ekonomskim nogama“, to jest, morali bismo imati određeni kapital. Ukoliko je ovo sve zadovoljeno, odnosno, ukoliko imamo dovoljno ljudi, novaca i iskustva, možemo krenuti dalje na sljedeći korak u utvrđivanju izvedivosti. Ako primijetimo da nemamo sve navedeno te da ne posjedujemo kapacitet za uspješno dovršenje projekta, možemo potražiti eventualne partnere.
Partnerstvo bi trebalo predstavljati dijelove slagalice koji nama nedostaju. Tako na primjer, ukoliko nemamo dovoljno ljudskog kapaciteta, potražiti ćemo partnersku instituciju, koja će nadomjestiti naš nedostatak i u projekt uložiti svoje resurse – inženjere, građevinske radnike i slično. S partnerima trebamo težiti uspostaviti dobre partnerske odnose, jer kao i kod slagalica, ako jedan dio nedostaje, slika nije potpuna.
Treća stepenica po kojoj se penjemo predstavlja realno sagledavanje poslova. Nastavimo s našim primjerom. Ako imamo projekt izgradnje Centra koji se sastoji od sljedećih aktivnosti: izgradnja nove zgrade u roku od tri mjeseca, što podrazumijeva postavljanje elektroinstalacija, postavljanje vodovoda i odvodnje, ugradnja sustava za podno grijanje, unutarnje uređenje (postavljanje pločica i soboslikarski radovi) i vanjsko uređenje, već na prvi pogled možemo utvrditi kako za pojedine aktivnosti neće biti dosta vremena. Naravno, uz produženje vremena provedbe ili uz intenziviranje korištenja resursa, svaka aktivnost može biti zadovoljavajuće izvršena.
[wpfilebase tag=file id=3 tpl=simple /]
