Razlike programa IPA i strukturnih fondova
Pretpristupne programe koje Hrvatska koristi tokom pretpristupnog razdoblja (trenutno je to IPA) po ulasku u Europsku uniju zamijeniti će strukturni fondovi. Jedni se od drugih razlikuju po nizu elemenata.
Sadržaj. Što se tiče sadržaja prioriteta programa, u pretpristupnom razdoblju jedan od osnovnih ciljeva fondova je priprema države za članstvo, što znači da je velik dio sredstava iskorišten za izgradnju institucija, prilagodbu propisa i pripremu sustava i projekata za buduće korištenje fondova. U uvjetima članstva pak ovo sadržajno programiranje je na neki način slobodnije i više služi podizanju konkurentnosti regija, razvoju infrastrukture, više se dodjeljuje sredstava lokalnim projektima, odnosno više se radi na okolišu i sl.
Prihvatlijvost. U pretpristupnom razdoblju cijela država (kao jedinstvena cjelina koja se prijavljuje za članstvo) je jednako prihvatljiva za financiranje pretpristunom fondovima, dok se u uvjetima članstva većina potreba programira na razini (NUTS 2) statističkih regija. Ovo znači da projekti više moraju biti regionalni (lokalni), a manje nacionalni (izuzev kohezijskog fonda).
Planiranje. Strukturni fondovi programiraju se na 7 godina (razdoblja: 2007-2013; 2014-2020). Pretpristupni fondovi uobičajeno su na godišnjoj osnovi ili na osnovi nekoliko godina (primjerice 3 godine: IPA 2007-2009).
Iznosi. IPA nam prosječno godišnje stavi na raspolaganje oko 150 milijuna eura, dok strukturni fondovi imaju nekoliko (do 10) puta veću izdašnost. U tom smislu možemo pretpristupne fondove smatrati vježbom za buduće povlačenje strukturnih fondova.
Izvor. Izvor pretpristupnih fondova je proračun Europske unije, u koji zemlje kandidati ne pridonose članarinom. Strukturni fondovi su iz izvora redovnog proračuna EU, s time da se oko pola proračuna EU rezervira za strukturne fondove i u ovaj proračun Hrvatska će tada doprinositi svojom redovnom članarinom (okivrno se računa kao udio bruto društvenog proizvoda, udio prihoda od poreza na dodanu vrijednost itd., iznosi carina) Prvi cilj svake nove zemlje članice je povratiti više sredstava nego što li je sama uplatila u zajednički proračun. To svakako nije lako u prvim godinama članstva, već se više vidi u kasnijim godinama kada se prvi projekti završe, a učinci projekata mulitipliciraju.
Cilj. Na kraju svega, cilj strukturnih fondova je razviti se i prevazići potrebu za korištenjem, odnosno doći u fazu da fondovi nisu potrebni, nego postoje zemlje članice Unije kojima treba više nego nama. Zemlja koja se nalazi na tom stupnju razvoja naziva se neto davatelj sredstava (primjerice Njemačka, Francuska, Nizozemska itd.) i iz njihovih višaka članarina novije zemlje članice imaju priliku povlačiti visoke iznose strukturnih fondova za razvoj konkurentnosti vlastitih regija.
Sufinanciranje. U početnim godinama korištenja pretpristupnih programa, stope nacionlanog sufinanciranja projekata bile su minimalno 15%, dok je u IPA programu uobičajeno to 25%. Program ISPA odnosno veliki infrastrukturni projekti u kohezijskom fondu u nekim primjerima evidnetiraju čak i više od 50% iznosa naiconalnog sufinanciranja (ili iz zajmova). U strukturnim fondovima i programima Unije ovo sufinanciranje od 50% ili malo više je uobičajeno. Naravno da svaki program i pojedini ciljevi mogu to za različite mjere različito i odrediti, ali iznosi koji su ukupno potrebni za sufinanciranje projekata strukturnih fondova značajni su, dijelom su nacionalni, a dijelom će morati doći s lokalne razine.
Tijek sredstava. Avansi za provedbu projekata u pretpristupnom razdoblju znaju biti i do 80% iznosa troškova prve godine. U strukturnim fondovima svaka država članica će ispregovarati uvjete plaćanja s Europskom komisijom, a uglavnom su države članice imale od nula do 30% predujma. Banke diljem Europe prate ovaj proces i daju povoljne kredite korisnicima projekata da premoste ovu vremensku barijeru manjka tijeka sredstava za provedbu projekata.
Rokovi. Svaki program ima ograničen vijek trajanja do kada su sredstva zajedničkog proračuna EU na raspolaganju. Rokovi za apsorpciju fondova u pretpristupnom razdoblju rokovi kreću se od 5 do 6 godina. U uvjetima IPA-e to je 4 godine, dok u uvjetima članstva vrijedi još i oštrije pravilo od 3 godine rok da se godišnja alokacija sredstava isplati korisnicima odnosno dobavljačima.
Jezik. Jezik fondova jedna je od stvari koja u uvjetima članstva ide na korist zemljama članicama. U pretpristupnom razdoblju smije se koristiti isključivo engleski jezik u svoj komunikaciji, ugovorima, projektima, izvještajima itd. vezano uz EU projekte. U uvjetima članstva moći će se koristiti hrvatski jezik, što će značajno olakšati cijeli ovaj proces mnogim lokalnim prijaviteljima i korisnicima, ali isto tako i državnoj administraciji.
Zaključno, pravila igre mijenjaju se ulaskom u Europsku Uniju i potrebno je mnoge aspekte djelovanja u sustavu revidirati i prilagoditi novim uvjetima strukturnih fondova.
[wpfilebase tag=file id=34 tpl=simple /]
