U vrijeme još goruće krize financijskih tržišta 2013. godine kada su ulaganja domaćih i stranih investitora svedena na minimum, a državna administracija kritizirana je zbog nedovoljnog poticanja razvoja projekata od ideje do realizacije, donesen je Zakon o strateškim investicijskim projektima Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Zakon), čija je intencija bila osigurati potreban pravni okvir i stvoriti pretpostavke za pokretanje održivog investicijskog ciklusa. Ostvarenjem preduvjeta za povećanje investicija u gospodarstvo, koji uključuju unaprjeđenje uvjeta za gospodarenje dobrima od interesa za RH pokrenuo bi se gospodarski razvoj zemlje u cjelini. Tromost administracije, mnogobrojnost postupaka i njihovo predugo trajanje osnovni su problemi s kojima se investitori suočavaju, radi čega je nužno imati zakonski temelj za skraćivanje i ubrzavanje procesa ishođenja ukupne dokumentacije neophodne za realizaciju projekata. Zakon definira strateške investicijske projekte i uspostavlja proceduru njihove pripreme i provedbe s ciljem njihovog učinkovitog ostvarenja. Procedurom se utvrđuju potrebni procesi, nadležnost i obveze državnih i lokalnih tijela, kao i obveze investitora te dinamika izvršavanja. Također, Zakonom se uređuju kriteriji i postupak prijave projekata, te postupak njihove procjene, odabira, pripreme i provedbe.

Uvjeti za proglašenje projekta strateškim

Da bi projekt mogao biti proglašen strateškim Zakon je predvidio djelatnosti (sektore) koje projekt predstavlja, što obuhvaća široki spektar djelatnosti kao što su promet,  gospodarstvo, energetika, turizam, infrastruktura, elektroničke komunikacije, zaštita okoliša, komunalno gospodarstvo, poljoprivreda, šumarstvo, ribarstvo, zdravstvo, kultura, znanost itd. Projekti jednako tako moraju uključivati građenje građevina i biti u skladu s dokumentima prostornog uređenja. Vrijednost ukupnih kapitalnih troškova ulaganja je minimalno 150 milijuna kuna ili 75 milijuna kuna ako projekt ima mogućnost biti sufinanciran iz fondova i programa Europske unije ili 20 milijuna kuna ako se ostvaruje na potpomognutim područjima, odnosno na području jedinica regionalne samouprave I. skupine ili na području jedinica lokalne samouprave I. i II. skupine, na otocima, ili ako spada u područje poljoprivredne proizvodnje i ribarstva.

Jedan od uvjeta koje projekt mora zadovoljiti odnosi se i na zapošljavanje većeg broja osoba ovisno o vrsti i lokaciji projekta, a projekt mora znatno pridonosi razvoju ili poboljšanju uvjeta i standarda za proizvodnju proizvoda i pružanje usluga. Dodatni uvjetu uključuju potrebu da se projektom uvode i razvijaju nove tehnologije kojima se povećava konkurentnost i ekonomičnost u gospodarstvu ili javnom sektoru kojim se podiže ukupna razina sigurnosti i kvaliteta života građana i zaštita okoliša. Status strateškog projekta nije rezerviran samo za javne projekte čiji su nositelji javna poduzeća  ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave već projekti mogu biti i u cijelosti ili djelomično financirani kroz ulaganja trgovca pojedinca te domaćih i stranih pravnih osoba, a mogu biti i javno-privatni projekti.

Je li zakon postigao svrhu?

Iako je cilj Zakona bio potaknuti privatne investicije, praksa provođenja ukazala je da je više proglašenih strateških projekata iz sfere javnih projekata (omjer 3,3:1). Pretpostavka je da su privatni investitori obeshrabreni obvezom dostave dokaza o osiguranim izvorima financiranja u visini vrijednosti najmanje 10% ukupne vrijednosti projekta. Ovakva odredba predstavlja ozbiljnu prepreku ulaganjima, jer je investitor već uložio značajna sredstva u projekt koji se ne priznaje, već naprotiv mora na ukupnu vrijednost projekta angažirati dodatnih 10% sredstava u obliku oročenog depozita ili dostave bankovne garancije na rok od 9 mjeseci. Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta najavilo je donošenje novog Zakona o strateškim investicijskim projektima RH pa ostaje za vidjeti na koji će se način u budućnosti osigurati veći broj privatnih projekata, a koji bi svojom kvalitetom mogli zaslužiti da odlukom Vlade RH postanu strateškima. Nadalje, izazov predstavlja povećanje učinkovitosti rada središnjih tijela državne uprave ubrzanjem postupaka potrebnih za realizaciju projekata i uklanjanje uočenih prepreka. Ono što često sprječava razvoj projekata u RH su nesređeni vlasničko-pravni odnosi na nekretninama odnosno dugotrajnost parnica za njihovo uređenje. Zakon nameće obvezu žurnog rješavanja svih postupaka vezanih za pripremu i provedbu strateških projekata, što u praksi znači da je Ministarstvo pravosuđa dužno uputiti Odluku o proglašenju projekta strateškim nadležnom sudu sa zahtjevom da parnice ili upravni postupci budu okončani po hitnoj proceduri. Iako se predmetnom odlukom ne prejudicira kako će sud riješiti određeni predmet, već se samo nalaže žurnost postupanja, kod projekata koji su u svibnju 2014. proglašeni strateškim do danas još uvijek nisu okončani postupci utvrđivanja prava vlasništva na obuhvaćenim nekretninama. Velika prednost donošenja Zakona svakako je s druge strane skraćenje procedure izdavanja građevinskih dozvola (na maksimalna tri tjedna).

Zaključno, može se konstatirati da je Zakon dobro zamišljen i razrađen alat koji je, u uvjetima donošenja, imao za cilj pokrenuti investicije koje imaju veliku važnost za budući razvoj zemlje i daljnje restrukturiranje, modernizaciju i jačanje konkurentnosti hrvatskog gospodarstva. Kako bi potaknula dolazak stranog kapitala i motivirala domaće investitore da povećaju svoje investicijske aktivnosti, RH i nadalje mora osiguravati povoljno i stabilno investicijsko okruženje svojom cjelokupnom politikom, što predstavlja i budući izazov za uspješnu provedbu Zakona.